Lokalno, nacionalno, globalno
DRUŠTVENE MREŽE SU LAŽ
Jedan dan objavljuješ idilične slike s ljetovanja, a drugi dan se baciš pod vlak?
To su društvene mreže, na kojima se cijeli život može prikazati s filterima, a ono iza filtera se ne vidi. Koji je smisao svog tog šarenila i lažne pozitive na društvenim mrežama? Kad je ionako sve fake, filtrirana slika ne prikazuje što se zaista događa. Filteri filtriraju pomračenja, depresivne epizode, napade panike, osjećaj beznađa.
Što se nalazi iza filtera?
Taj ogromni jaz između stvarnosti i prikaza na društvenim mrežama osobito je brutalan na primjeru dojučerašnje „influenserice“ koja je presudila sebi u strašnom pomračenju o kojem nitko ne zna (iako novinari ne smiju spominjati taj uzrok smrti, što samo stvara veći tabu). Ta majka šestero djece, od kojih najmlađe ima 5 mjeseci, proglašena je od medija „najpoznatijom hrvatskom mamom“ jer je odlučila dijeliti iskustva iz svog majčinstva i života.
Toksično influensanje
A kad portali prenose sve tvoje objave, automatski se ispod svake objave nakalemi i na stotine uglavnom hejterskih komentara. Ali tako je svakome tko god odluči svoj privatni život odluči dijeliti na društvenim mrežama. Severina bi se mogla ubiti nekoliko puta dnevno, jer joj ispod svake objave opet svi spominju taj njezin film koji je dospio u javnost prije 25 godina. Kao da su puno moralno ispravniji oni koji su gledali taj film od stvarnih aktera u njemu (od kojih se vrijeđa samo nju, ali ne i partnera koji je počinio preljub).
Mediji stvaraju tabu prešućivanjem činjenica
„Presuđivanje sebi“ (ono što portali ne smiju spominjati) uvijek je mračan i izrazito sebičan čin. Jer tim činom obilježavaš druge, osobito djecu svih uzrasta koju će svakoga na svoj način obilježiti majčin čin. Ali baš zato je toliko mračan, jer ne misliš na ono što bi trebao biti smisao života, jedini izlaz je smrt. Mi, iz „obične“ perspektive, ne možemo shvatiti ostavljanje petomjesečne bebe koja je toliko ovisna o tebi, trogodišnjeg toddlera, dvije školarke kojima taman počinje školska godina, i dva tinejdžera. Jednostavno neshvatljivo, kolika je morala biti ta tama da zaboraviš na njih šestero i kakav će imati utjecaj sve ih ostaviti bez majke.
Napad na one koji su do jučer napadali
I onda su se komentatori podijelili u dva tabora: oni koji nisu dopuštali da se kaže ništa kritički o preminuloj, jer ona „zaslužuje da počiva u miru“, te oni drugi koji su pokušavali shvatiti zašto je posegnula za takvim rješenjem, oduzimanjem vlastitog života (i oduzimanjem majke šestorici svoje djece). Ovi prvi koji su zazivali šutnju o preminuloj, svejedno su komentirali, te su i sami sudjelovali u lavini koju su pokušavali zaustaviti. A nije isključeno da su ti isti sudjelovali u negativnom komentiranju dotične mame dok je bila živa, što ju je pomoglo gurnuti preko ruba.
I onda su ovi prvi napadali ove druge zašto ne šute, dok su ovi drugi pokušavali shvatiti zašto postoji taj ogroman jaz između prikaza na društvenih mreža i stvarnosti. Progon je uvijek aktualan, samo je pitanje prema kome će se okrenuti pila.
Koliko negativni komentar uopće mogu utjecati na psihu?
Čim se nađemo u virtualnom prostoru društvenih mreža izloženi smo anonimnoj gomili koja nema odgovornosti za izrečeno. A ta rulja neprekidno komentira, nema predaha, dok jednu spavaju uključe se drugi. Nikad u povijesti nije bilo ovako da smo tako ranjivi na svaki komentar nepoznatih ljudi koji u tom trenutku liječe svoje frustacije, imaju potrebe izbaciti neku žuč ili su jednostavno toksični.
Dobra vijest je da se uvijek možemo isključiti, odjaviti, privremeno odmaknuti. Iz virtualnog prostora u kojem se iza osmijeha i slika s ljetovanja kriju anksiozni napadi i osjećaj da ništa nema smisla.
Autor: Katarina
