Lokalno, regionalno, nacionalno, globalno
ZAŠTO STUDENTI PROSVJEDUJU PROTIV VUČIĆEVA REŽIMA? MOŽDA ZATO ŠTO IM ODBROJAVA MLADOST KAO SITAN KUSUR
Ništa ne opisuje bolje Vučićevo stanje u Srbiji od onoga Balaševićeva stiha da odbrojava mladost kao sitan kusur. To rade takvi vladari, i Srbiji se to dogodilo opet – nakon Miloševića. Dogodio se predsjednik koji je zarobio institucije, koji je hakirao cijelu državu i sad želi hakirati i umove ljudi. Balašević je govorio o sadašnjosti, ali nije znao da također predviđa budućnost.
A hakiranje se događa na način da tijekom 28 dana on provede na televiziji punih 61 sat. Preprisutnost, neprestano plašenje naroda, stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti.
Oni žive na strahu, ispraznosti, paranoji. Kao u Matrixu, pune se ljudskom energijom koja je prikopčana na sistem. I dokle god ima te energije koja se boji za opstanak, koja ne konzumira druge sadržaje osim režimskih televizija, režim će opstati. Država je stvorila previše ovisnika o sebi, i uvjerila ih da bez ovog režima nema nikakve nade za njih, da neće dobiti ni ovo bijede od penzije koje sad primaš.
Minimum egzistencije, maksimum propagande
Recept za stvaranje vojske takvih zombi-glasača je jednostavan: penzija mora biti tolika taman da ne umreš od gladi, ali nema za ništa dodatno. Lagano pečenje u „survive mode-u“, minimum egzistencije, ali zato propagande dobiješ na pretek. Dostupna ti je javna televizija koja ti je najbolji prijatelj, a na njoj ti poželi dobro jutro i laku noć sam predsjednik. I kad sve to skuhaš u loncu, dobiješ dovoljno uplašenih hipnotiziranih ljudi koji će ti dati glas jer ćeš im povremeno dati neki dodatak na primanja. (a to je njihov novac, a ne tvoj. Samo oni to ne znaju).
Promjena vlasti zbog mentalne higijene
Samo što postoji ipak jedna skupina koja se ne da hakirati. Studenti ipak malo razmišljaju šire, pa osjete na je nešto toksično u načinu na koji Aleksandar Vučić hakira umove ljudi. U zdravoj državi ljudi bi imali mogućnost prosperiranja a da ne znaju tko je na vlasti. Ovaj režim je previše paranoičan da bi opstao, previše bolestan, previše toksičan.
Ovdje imamo nekoga na vlasti tko je okupirao cijelu državu i svima stalno daje do znanja da je sve njegova zasluga. Ali nevjerojatna je ta obuzetost samim sobom, pojavi se jedna rečenica o njemu na hrvatskoj javnoj televiziji, a u srpskim medijima nastane panika da je kampanja samo za hrvatskog predsjednika samo i isključivo o Vučiću.
Dobro, i Plenković ima sličnosti s Vučićevim režimom, i on je okupirao većinu institucija i često je na televiziji, vlada već treći mandat. Ali ipak je velika razlika u razini hipnoze – možda zbog autoriteta EU, i ipak znatno veće slobode govora.
Ništa nije toliko podsjećalo na Orwella kao taj Vučićev Big Brother, jednoumlje, Ministarstvo istine i poruke u stilu sloboda je ropstvo. Srbija je neka light verzija Rusije, s tim da bar zasad ne dekapitiraju opoziciju i ne posežu za novičokom. Ali jednaka je količina propagande i uzdizanje velikog vođe bez kojeg bi se sve raspalo.
Studenti su antivirus za Vučićevu vlast
Ova mentalno otrovna vlast konačno ima antivirus koji bi je mogao deinstalirati. Sve je probao – ubacivanje agenata provokatora, pokušaje obezvrjeđivanja i omalovažavanja prosvjednika, optuživanje opozicije kao organizatora – ali protiv ovog antivirusa ništa ne djeluje.
Neki kažu da su utihnuli čak i Internet trolovi.
Trovanje javnosti sa zatupljujućim porukama i sadržajima trajalo je godinama, ali više ne ide. Droga ne može djelovati na novim generacijama jednako kao na starijim.
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
