Početna Kaštela Kako su Kaštelani pisali hrvatski?

Kako su Kaštelani pisali hrvatski?

125
UDIO

Hrvatski jezik je od svoga nastanka kroz stoljeća bio „izrican“ na nekoliko pisama: latinici, glagoljici, bosančici te arabici. Iako je latinica pismo udomaćeno u krajevima od Drave do Jadrana još od rimskoga doba, kojim su se bilježila i imena prvih hrvatskih vladara (Mislava, Trpimira, Branimira…), prvi sačuvani veći tekstovi na hrvatskom pisani latinicom potječu tek iz prve polovice 14. stoljeća.

Iznimno vješto uklesani latinični natpis s imenom kneza Branimira iz 888. godine; Tekst Šibenske molitve, pohvalne pjesme Gospi pisane latinicom na hrvatskom jeziku, nastale oko zadnje četvrtine 14. st.; Tekst Istarskog razvoda pisanog glagoljicom (između 1275. i 1395.) u kojem se pojam „hrvatski jezik“ po prvi put izričito spominje: „I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim.“

No, prevladavajuće pismo kojim se pisalo hrvatski tijekom srednjega vijeka bila je (od latinice) puno mlađa glagoljica. Najpoznatiji takav pisani spomenik je Baščanska ploča s prijelaza 11./12. st., zatim najstariji zakonik napisan na hrvatskom – Vinodolski (iz 1288.), najstarija knjiga tiskana u Hrvatskoj (iz 1483.)…itd. Hrvatski jezik vrlo rano nalazimo zapisan i na bosančici – hrvatskoj inačici ćirilice: Humačka ploča (11. ili 12. st.), natpis Povaljskoga praga (iz 1184.), natpis bana Kulina i omiškoga kneza Miroslava…

Tekst Baščanske ploče uklesan glagoljicom na hrvatskostaroslavenskom oko 1100. godine – ploča je pronađena sredinom 19. st. u Baškoj na otoku Krku, a danas se čuva u HAZU; Povaljska listina, pisana na bosančici mješavinom hrvatskog i staroslavenskog jezika, u prijepisu iz 1250. – predložak za prvi dio listine bila je isprava bračkog kneza Brečka iz 1184., kojom su bili regulirani odnosi u zemljišnom posjedu između samostana i otočkoga kneza te župana

Zasebna varijanta ćirilice specifična za hrvatski prostor – bosančica, konačno se oblikovala do kraja 15. st., a širila se najviše zahvaljujući bosanskim franjevcima. Njezine posebnosti (u odnosu na primjerice srpsku ćirilicu) oblikovale su se pod utjecajem glagoljice. Naposljetku, osmanlijskim osvajanjima proširilo se i arapsko pismo, a varijanta tog pisma prilagođenog  hrvatskom jeziku naziva se arabica. Tako je krajem 16. st. nastala pjesma ljubavnog sadržaja „Hırvat türkisi“ (Hrvatska pjesma/Pjesma na hrvatskom).

 

Abeceda bosančice (hrvatske ćirilice) u njezine tri inačice: bosanskoj, poljičkoj i dubrovačkoj (prema zadarskom filologu I. Berčiću) te usporedba s drugim varijantama ćiriličnog pisma (bjeloruskom, bugarskom, makedonskom, ruskom, srpskom i ukrajinskom); Tekst Hrvatske pjesme (Hırvat türkisi), nastale 1588./89., predstavlja prvi poznati primjer hrvatske alhamijado (aljamiado) književnosti – tj. književnosti na hrvatskom jeziku pisane arabicom

Tragove tih različitih kulturnih utjecaja nalazimo i u Kaštelima: na latiničnom natpisu s crkvice Sv. Nikole u Starom iz 11. st. iznad slova „c“ (u terminu „tepči“) uočava se vijugavi (dijakritički) znak, što upućuje na prilagodbu latinskog pisma hrvatskom jeziku. Vjerski pisac Marko Andriolić iz Kaštel-Novog bio je (između 1543. i 1550.-ih) redaktor trećeg izdanja Lekcionara Bernardina Splićanina, a ta inkunabula ima svoje uzore u glagoljičnim tekstovima. Naposljetku, najstarija sačuvana kaštelanska matrikula (pravilnik) – ona Bratovštine Gospe od Dolca u Sućurcu iz 1545. godine, bila je pisana upravo bosančicom.

Natpis „tepčije“ Ljubimira na crtežu nadvratnika (V. Delonga) koji je tijekom 19. stoljeća bio ugrađen u današnju crkvu Sv. Nikole na groblju u Kaštel-Starom (danas se na istom mjestu nalazi kopija izvornog nadvratnika); Naslovnica trećeg izdanja Bernardinova Lekcionara, kojeg je redigirao Kaštelanin Marko Andriolić, a tiskanog 1586. godine u Veneciji pod naslovom: „Pistule i Evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumachena…“

Mate Božić

O autoru:

magistar edukacije povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog s ciljem revalorizacije starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. (Ko)autor monografija, studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike u zbornicima, časopisima i web kolumnama.